DUBROVNIK…, vječna priča o vječnom Gradu (1990–danas)

Snimajući Dubrovnik i okolicu od 1989. D. F. u svibnju 1990. realizirao je ovu (prvu) izložbu s namjerom da obiđe Europu. Od sama početka domaća okolina nije shvaćala ideju predstavljanja Dubrovnika u svijetu, kao najpoznatijega hrvatskog toponima, zaštićene svjetske kulturne baštine (UNESCO), ali ni poslije, kad je ta vrijedna baština stradala u ratu.
Zbog nevjerojatne slučajnosti da je D. F. samo godinu-dvije prije početka rata na dubrovačkom području (1. listopada 1991) detaljno snimio grad i okolicu te je tijekom rata samoinicijativno i s velikom upornošću ponovio iste motive (na isti vizualni i tehnički način), koji tako predstavljaju iznimno jasan i slikovit materijal o (dotad nezabilježenim) sustavnim razaranjima kulturne baštine, koju je autor nazvao imenom heritage cleansing (a koja je tek posljednjih godina u svijetu postala poznata zbog sustavna razaranja spomenika na Bliskom istoku).

 

NAJVAŽNIJE IZLOŽBE DUBROVNIK
1990. Dubrovnik, palača Sponza / Prva izložba o Dubrovniku
1991. Dubrovnik, Etnografski muzej Rupe, fotografije okolice / Isti stalni postav do danas
1992. Madrid, Centro cultural de la villa, Dubrovnik, patrimonio de la humanidad / Prva hrvatska izložba nakon priznanja RH
Arles, Espace van Gogh, XXIII Les Rencontres Internationales de la Photographie / Prvi (i do danas jedini nastup hrvatskog fotografa u službenoj konkurenciji najvažnijeg europskog festivala fotografije)
1993. Neu Ulm, Edwin Scharff Haus / Prva kompletirana izložba Dubrovnik… (okolica, grad, rat)
Pariz, Chapelle Saint-Louis de la Salpetriere / Prva hrvatska izložba u organizaciji Ministarstva kulture Francuske
1994. Bukurešt, Institut za arhitekturu / Prva hrvatska izložba u Rumunjskoj
Kišinjev, Muzej likovnih umjetnosti / Prva hrvatska izložba u Moldaviji
1999. Buenos Aires, Centro cultural Recoleta
Santiago (de Chile), Casas de lo Matta
2000. Prag, Terezianske kridlo, Pražsky hrad / pokrovitelj izložbe Václav Havel
2016. Rueil Malmaison (Paris), Médiathèque Jacques Baumel

 

KNJIGE DUBROVNIK
1990. Dubrovnik, katalog i plakat za izložbu u Sponzi (uz pomoć Zavoda za obnovu Dubrovnika)
1992. Dubrovnik, patrimonio de la humanidad, Centro cultural de la villa, format: 22x21cm, 140 stranica, 50 cb fotografija grada
1993. Dubrovnik…, FAB d.o.o., Zagreb , prvo izdanje (3 dijela: krajolik, grad, rat)
1997. Dubrovnik…, FAB d.o.o., Zagreb , drugo (dopunjeno) izdanje, u kojem je prikazana i obnova nakon razaranja (s parovima fotografija srušeno–obnovljeno) ISBN 953-6039-00-1.
2018. Dubrovnik…, Iće i piće d.o.o., Zagreb , treće, potpuno obnovljeno i dopunjeno izdanje knjige, u kojem je prikazan i povratak Grada u mirnodopski život  ISBN 978-953-59658-1-7

 

23. siječnja 1992. – prva hrvatska izložba nakon priznanja RH – Dubrovnik, patrimonio de la humanidad, Madrid

Izložba Dubrovnik, patrimonio de la humanidad, održana 23. siječnja 1992., u Centro cultural de la villa, u Madridu, prva je hrvatska izložba nakon službenog priznanja Hrvatske. Održana je na inicijativu i koordinaciju Jagode Lukavac i Tatjane Ribić, a realizaciju izložbe omogućili su njihovi madridski prijatelji Luis Caruncho i Adrián Piera. Predgovor u istoimenoj knjizi napisao je dobitnik Nobelove nagrade za literaturu (1989) Camilo José Cela (1916–2002):

U fotografiji je glavno pomagalo ljudsko oko, treptaj svesilne prodornosti što nastupa kao arbitar u umjetnosti. Najmudriji žreci ‒ čak i oni koji propadoše u opsadi Dubrovnika – predmnijevaju da je fotografija ‒ a možda i poezija ‒ oličenje kemijski čiste umjetnosti, one umjetnosti što vuče korijen iz svijesti i slutnje. Sadržaj čovjekova djela određuje granice duha. Samo forma, ta vjerojatno posljednja i prelijepa obmana, rađa nepatvorenu i estetsku, golu slobodu. Schiller je u svom ratnom pokliču bio koban i precizan, kad je u pravi čas zapovjedio: neka forma satre materiju.
Umjetnost se možda ne napaja na vrelu razuma, nego pritajeno kulja iz dviju nedokučivih žila: slučajnosti, koja se širokogrudno ponavlja, i ljepote, koja živi i umire ne hajući za vrijeme. U ovom zapisniku što ga je Damir Fabijanić sačinio u Dubrovniku grožđe i crljenica i lan i vapno i cvijet i voda i svjetlost i tkivo krajolika, zdanja i žena i muškaraca, izranjeno vape u nebo istom pjesmom o čistoj i jednostavnoj ljepoti.
Da je živ, pisac J. M. Eça de Queiroz otkrio bi srodnu dušu u Damiru Fabijaniću, čovjeku koji je oslikao granicu našega svijeta s onim drugim svijetom što ga sada naprosto zovemo Dubrovnik..

Camilo José Cela (dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1989.),  studeni 1992. (prepjev Milivoj Telećan)

 

Srpanj 1992. – XXIII Les Rencontres Internationales de la Photographie, Espace van Gogh, Arles

Damir Fabijanić pozvan je na najvažniji festival fotografije na svijetu, da se u službenom programu predstavi izložbom Dubrovnik iz Madrida. Održana je u sjajnom prostoru Espace van Gogh, nekadašnje bolnice, a danas medijateke. Zahvaljujući inicijativi Jacquesa Deferta, direktora Francuskog instituta u Zagrebu, s obzirom da je program festivala imao naslov Les Européennes (Europljani), predstavljene su i Fabijanićeve dodatne (ratne) fotografije Dubrovnika.
Svoje ratne fotografije iz Hrvatske pokazao je Jean-Claudeu Lemagnyju, direktoru Odjela za fotografiju Francuske nacionalne knjižnice u Parizu. Na njegov komentar da prvi put vidi takav opus fotografija ratne tematike koje nisu fotožurnalističkog karaktera, Fabijanić je odgovorio da dotad i nije bilo takva rata gdje se sustavno uništavala kulturna baština i da je sretan što je imao fotografski materijal od prije rata i disciplinu kojom je dosljedno nastavio snimati uništenu baštinu.
D. F. jedini je hrvatski fotograf koji je do današnjeg dana sudjelovao u oficijelnom programu festivala fotografije u Arlesu.

 

Ožujak 1993. – Dubrovnik…, prva cjelovita postava izložbe, Edvin Scharff Haus, Neu Ulm

Na poticaj i sjajnu potporu Nenada Mihanovića, uz pomoć brojnih Hrvata (poput Zlatana Međugorca) i Nijemaca u kulturnom centru Edvin Scharff Haus u Ulmu, održana je prva cjelovita (trodjelna) izložba pod naslovom Dubrovnik…, a u Zagrebu je u izdanju autora, otisnuta istoimena knjiga, uz pomoć sponzora, te uz financijsku potporu Odjela međunarodnih poslova francuskog Ministarstva kulture i pomoć Francuskog instituta iz Zagreba.
Predgovore u knjizi napisali su Camilo José Cela (preuzeto iz madridske knjige), Karl Lehman i Radovan Ivančević. Knjiga je nastala uz veliku i nesebičnu pomoć dizajnera (i prijatelja) Ante Rašića i Studija Rašić.

 

Rujan 1993. – Dubrovnik…, izložba tjedna u Parizu

Izložba Dubrovnik…, održana u Chapelle Saint-Louis de la Salpêtrière, Pariz, u organizaciji Ministarstva kulture Francuske (kao prva hrvatska izložba održana u njihovoj organizaciji), u gradskom vodiču Pariscope proglašena je izložbom tjedna (od 59 novootvorenih izložbi), a knjiga Dubrovnik… uvrštena je u izbor najljepših fotografskih knjiga svijeta (28 knjiga) neovisnoga žirija pariškog izdavača Marval (među knjigama najboljih svjetskih fotografa kao Lewis Baltz, William Eggleston, Luigi Ghirri, Ernst Hass, John Heartfield, Mary Ellen Mark…).

 

Ožujak 2017. – Dubrovnik…, Damiru Fabijaniću dodijeljena Nagrada HAZU za područje likovne umjetnosti za 2016.g.

Na 3. (221.) sjednici održanoj 29. ožujka 2017. Predsjedništvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti donijelo je Odluku o dodijeli Nagrade za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj za 2016. za područje likovnih umjetnosti. Nagrada je dodijeljena za izložbu Dubrovnik… održanu u rujnu 2016. u Rueil Malmaisonu (Paris).

 

Studeni  2018. – Dubrovnik… 3. izdanje

Podaci o knjizi „Dubrovnik…“ (3. izdanje, izdavač Iće i piće d.o.o., Zagreb, ISBN 978-953-59658-1-7)
Autor koncepta i fotografija: Damir Fabijanić
Format: 24x24cm, tvrdi uvez
Obujam: 232 stranice (147 kolor fotografija, 36 cb fotografija, 2 zemljopisne mape)
Tekstovi: Camilo José Cela, Radovan Ivančević, Zavod za obnovu Dubrovnika, autor
Jezici: hrvatski/engleski
Izdavač knjige obiteljska je izdavačka kuća Iće i piće d.o.o. (poznata i po izdavanju gourmet časopisa „Iće&piće“, 3. najbolji gourmet časopis na svijetu, Gourmand Awards, Paris 2011).

 

RADOVAN IVANČEVIĆ: DUBROVAČKA TRILOGIJA DAMIRA FABIJANIĆA

 

KRAJOLIK

Da li hladni čar ljubičaste lavande pojačava žar žutila brnistre ili je obratno? Ne doživljava li se snažni volumen običnog ognjišta s dimnjakom u Popovićima – monumentalan poput neke kule ili zvonika – još sugestivnije zbog toga što je suprostavljen dubini prostora uvučenog među zidovima, vanjskim stubištem i lučnim nadvojem u Doli, na Šipanu (pa je njihov odnos kao pozitiv – negativ)? Nije li pravilnost nazubljenog horizonta tmasto zelenim vertikalama čempresa postala izrazitija i naglašenija u komparaciji s vodoravnim prostiranjem polja intezivno žarke zemlje crljenice? Dojam grubosti suhozidne bunje nesumljivo se potencira uspoređen s dorađenošću i zaglađenošću apside crkvice i to upravo stoga što pripadaju identičnom stereometrijskom modelu valjka.

Inventivnom kompozicijom Fabijanić interpretira na neviđeni način i ono što je od sviju viđeno. Kompozicija dviju fotografija što tvore nerazdvojnu vizualnu cjelinu – na dvostraničju otvorene knjige – nije dodatak autorovu djelu, nego Fabijanićev stvaralački princip, izraz njegova načina gledanja i mišljenja. On slaže prizore u parove po sličnosti ili po razlici, s ciljem interpretacije specifičnih likovnih kvaliteta prirodnih i ljudskih tvorevina. U takvoj dvostrukoj igri boja i oblika, neki se Fabijanićevi projekti svojom visokom senzibilnošću i kulturom uklapaju i moraju pribrojati u klasiku fotografije na temu krajolika i arhitekture.

Uz tipična mediteranska svojstva, dubrovački krajolik ima i neke svoje osebujne značajke. Nije to nepomućena ljepota prirode, nego nas fasciniraju upravo oni minimalistički zahvati čovjeka, koji ne narušavaju nego dopunjavaju njen sklad: prekopavši zemlju motikom, zbog svojih potreba, čovjek je samo razgrnuo njeno žarko boksitnu utrobu i usporedio je s komplementarnim zelenilom raslinja, teresastim podzidavanjem zemlje unio je novu igru paralelnih ploha polja što stepenasto prate izohipse prirodnog reljefa, a ogradivši polje kamenim suhozidom unio je geometrijski red i mjeru i time beskonačno proticanje vidika i pretapanje oblika ritmički podijelio na odsječke.

Najsloženija i najčudesnija tvorevina ljudskog stvaralačkog duha i rada, primjer višestoljetne tradicije dubrovačkog područja su seljačke kuće i nastambe, gospodarske zgrade i konstrukcije za preradu plodina. Najljepši primjer je niz kuća u Mrčevu. Na živoj stijeni u koju je uklesano prvih par stuba koje su zatim dograđene monolitnim blokovima kamena, dižu se zidovi od lomljenca i grubo klesanog kvadra sa zaglađenim kamenim okvirima prozora i vrata. U rastu građevine upisani su tragovi drugih vremenskih razdoblja, iskustva tisućljeća građenja kamenom na Mediteranu: stube nas sjećaju na prethistoriju neolita, megaliti na prethistoriju kiklopske gradnje, ziđe na način srednjovjekovni, a okviri na tradiciju renesanse. Ali najvažnija je sraslost ljudske gradnje s tlom, njen organički rast iz živca kamena, kao da se postupno oslobađa, nalik rastu biljke od korijena do cvijeta. Građevinu stvarno dovršava priroda: čovjek samo postavlja okvir, a priroda svake godine iznova gradi i prostire ljeti gusti krov od lozina lišća, što štiti od žege, a na jesen ga skida da zimsko sunce ogrije zidove kuće…

Koristeći primarne materijale, kamen i drvo i primitivnu tehnologiju predindustrijske ere s pogonom ljudskih mišića, najobičnija mlinica ili tijesak za masline stvaraju dojam dostojanstva rada i podsjećaju na količine bogatstva zemaljskih plodina.
Kao simbol vjere u prirodu, stručak bršljana protiv uroka na vratima neke staje u Konavlima ili grančicama masline na čokotu loze u vinogradu, posljednja, svjedoče o dosluhu čovjeka sa silama prirode koje otkriva u životnoj praksi, ali i štuje jer sluti njene još nepoznate moći.

Otkada postoji, čovjek djeluje u svom okolišu. Radom stvara djela koja postaju tragovi vremena u prostoru, što traju usporedno: od netaknute prirode do svijeta iz kojeg je isključena, osvajajući prostor, čovjek koristi i mijenja prirodu, unapređuje ju ili iskorjenjuje, samo što su danas, za razliku od nekoć, sklad i ravnoteža čovjekove djelatnosti u prostoru postali životno pitanje: problem koegzistencije s prirodom prerastao je u problem egzistencije.

Stoga današnji čovjek, sudbinski zainteresiran, drugačije promatra svijet oko sebe. Jedino takvo viđenje neslućenih mogućnosti čovjekove stvaralačke suradnje s okolišem, ali i destrukcije, nudi i umjetnička fotografija Damira Fabijanića.

 

GRAD

Umjetnički zapisi Fabijanića o realitetu najpoznatijeg hrvatskog grada u svijetu, koji je postao gotovo mit, podijeljeni su u tri tematska odjeljka, nastala u slijedu od nekoliko godina: Grad Dubrovnik (1989.) – krajolik dubrovačke regije (1990.) – i njihov spoj u tragičnoj reviziji Grada i teritorija bivše Dubrovačke Republike poslije srpskocrnogorske destrukcije 1991.–1992. godine.

Ciklus fotografija o Gradu nastao je kao rezultat Fabijanićeve fascinacije skladom i ljepotom svega što je u njemu stvoreno. Iako je poticaj bio radno dokumentacijski: narudžba Zavoda za obnovu Dubrovnika (osnovanog 1979. nakon potresa) da snimi spomenike arhitekture obnovljene u proteklom desetljeću i one još u radu. Ciklus o dubrovačkom okolišu nastao je također iz radnog zadatka: Muzej – žitnica Rupe povjerio mu je da snima okolicu Dubrovnika, krajolik, pučko graditeljstvo i običaje, kao i popratnu građu za postav etnografske zbirke. Prošavši preko dvije tisuće kilometara, u nekoliko navrata od proljeća do kasne jeseni, autor je obilazio teren i lokalitete snimajući. Ni naručilac ni autor nisu slutili da će za svega godinu dana Fabijanićeve fotografije postati posljednje povijesno i umjetničko svjedočanstvo o tragovima i znakovima prastare hrvatske civilizacije dubrovačkog okružja koja će biti devastirana. Treći odjeljak svjedoči o sudbini te kulture suživota čovjeka i prirode na najvišoj razini dostignuća, koja je gotovo izbrisana s lica zemlje prije no što ju je svijet upoznao…

Autor je u knjizi izmijenio redoslijed – u odnosu na kronologiju snimanja – smjestivši grad u sredinu, između slika idiličnog krajolika i potresnih prizora destrukcije, kao jezgru i okosnicu drugih dviju tema. Sekvenca grada prikazana je crno bijelom fotografijom. Na taj se način apsolutizira oblik i dokazuje da je djelotvoran i bez boje. Fabijanić izdvaja izrezom dio iz cjeline, svojim strogim kompozicijskim redom otuđuje od stvarnosti i osamostaljuje u estetskom poretku. Iz njegova očišta stvari iskazuju svoju pripadnost svijetu likovnom, a ne realnom. Površine zidova se prostiru ili svijaju u čistoći, lome oštrim bridovima ili nabiru gustim nanosima skulpturalne dekoracije i žive igre svjetlosti i sjene. Čak i u najbjednijoj izvedbi i materijalu stražnjih fasada otkriva autor poredak stroge likovnosti. Na širokim plohama zida žive reljefni detalji samostalnim životom, a drugdje se zid probija u otvore i rastvara u arkade. Volumene zgrada i prostor ulica i stubišta guta perspektiva. Čitav program renesanse i baroka, njihova različitost, očitava se iz usporedbe renesansnog križno bačvastog svoda od sedre u gradskoj žitnici (Muzej Rupe) 74 i barokne kupole katedrale, u pogledu odozdo.

Odsustvo čovjeka na Fabijanićevoj fotografiji nije mizantropsko: slika grada nudi se kao subjektivni doživljaj, što ga fotograf dijeli s nama. Grad se otkriva ljepotom zbroja i zbrojem ljepota.

Slijed sekvenci, kako ih niže Fabijanić u svojoj trilogiji sadržajno odgovara prilogu, temi i epilogu.

U početku bijaše krajolik. Znamo to, ali promatrajući krajolik dubrovačke regije, više nismo u stanju ni zamisliti, ni rekonstruirati u duhu prvobitni izgled, jer je u cjelini oblikovan ljudskim duhom i voljom i kontinuirano stoljećima kultiviran ljudskom rukom. Čempresi, masline i loza, brnistra, kadulja i lavanda, sve je to plod sadnje i kultiviranja (u doslovnom prijevodu latinske riječi: njegovanja) prirode.

Zatim je – sred šture i škrte prirode – prije tisućljeće i pol, bio utemeljen Grad i otada se trajno razvijao. Ne samo unutar zidina, jer je Dubrovnik prodirao silnicama stvaralaštva u okolni prostor, mijenjajući lice zemlje agrikulturom i hortikulturom, arhitekturom i planiranim naseljima sve do najudaljenije granice slobodne Dubrovačke Republike.

Povezanost heterogene građe u knjizi osigurala je Fabijanićeva metoda: bez obzira na promjenu teme i značenja, pa i različit stupanj emotivnog uloga, njegova fotografija se uvijek odlikuje sažetošću forme i snagom simbola. Isključivo kvadratičnog formata, dosljedno tragajući za trajnim u prolaznom, za smislom u obliku, autorove fotografije najčešće uključuju motiv minimalistički: najmanju moguću mjeru od onoga što stvarnost nudi, a ipak dovoljnu da se izrazi suština. Odnos količine i kakvoće u najklasičnijim Fabijanićevim fotografijama mogao bi poslužiti za zornu nastavu filozofije: kao interpretacija poznatih Zenonovih aporija o zrnu i gomili. Koliko komada lomljenih kamenih ploča, koliku površinu jednog krova od škrilja treba obuhvatiti da razabiremo svaku pojedinačno, a da ih ipak doživimo kao krov, kao cjelinu? 50 Koliko redova i snopova slame je minimum da se vidi da je to krov, a da još uvijek razabiremo i svaku slamku pojedinačno?

Ponekad grupirane u parovima, autorove se fotografije antitetički dopunjuju u značenju i potenciraju ekspresiju.

Kao simbol Fabijanićevih simbola mogao bi poslužiti par fotografija predratnog i poratnog franjevačkog klaustra. S istog odstojanja i kuta gledanja, identičnog izreza, dvije fotografije istog odsječka klaustra ‒ s tri luka romaničkih heksafora – iz dviju epoha, mirnodopske i ratne. Iako su promjene minimalne i jedva uočljive, izražavaju potresno duh tih dvaju razdoblja. U miru: intenzivno zeleno lišće i žarki plodovi naranče zrače suncem, snagom i životom; u ratu: pred zidom nagriženim i izranjenim od granatiranja, preostala je samo monokromna smeđa grafika golog granja. Ovaj primjer uvodi nas u treću sekvencu.

 

RAT

Kako fotografijom iskazati očaj ljudi koji su svoj grad, teško oštećen snažnim potresom 1979. godine, deset godina uporno obnavljali uz najveće žrtve, da bi ga pri završnim radovima obnove vidjeli ponovno razorenog? Kako dočarati istinu života suvremenih Dubrovčana i tisuća izbjeglica koje su se iz poharanih naselja u okolišu sklonili u grad: nesmiljeno bombardiranje grada i jednogodišnje (!) opsade s kopna i s mora, bez vode, struje i hrane, pakao koji je prošao? Kako prikazati ljudsku tragediju koja još traje? Fabijanić isključuje ljude s fotografija i prepušta stvarima da posredno govore o čovjekovoj sudbini. On ne teži ekspresivnosti niti u kompoziciji, niti u svjetlosti i obliku, nego krajnje smirenom i klasičnom kompozicijom nastoji nam istodobno dočarati i prošlu ljepotu stvaranja i sadašnju rugobu razaranja: izranjeni, nekoć oštri bridovi kuća i baroknih stubišta, rasprsle kupole srednjovjekovnih zvonika, unakaženi kameni renesansni zidni ormari, viseće ograde rokoko balkona bez svojih kamenih podova, sljuštene kupe kanalice (crepovi) s krovova starih crkava, prazne duplje na mjestu prozora-očiju kojima je kuća nekoć gledala u okolicu (ili njihov simbolički izrez u hrvatski križ), odvaljena zdjela javne česme, stravične šupljine ponutrica bivših palača, urušenih i izgorjelih do temelja…

Sugestivan je niz fotografija baroknih dućana s glavne dubrovačke ulice-trga, Place (Straduna): unutar jednostavnog, tradicijom posvećenog oblika kojim se jednim lukom povezuje ulaz i izlog trgovine – što je karakteristični motiv najživljeg središta grada – ubačene su naglo i improvizirano različite daske i letve, ploče i pregrade kojima se pokušavalo zaštititi ljude i robu. Autor nas poziva na kontemplativno promatranje, jer tek nakon izvjesnog vremena iz ikonografije ovih bijednih umetaka očitavamo svu nevolju i bijedu, strah i očaj nenaoružanih stanovnika ovog ponosnog grada tisućljetne kulturne tradicije, koji su uzaludno pokušavali da se obrane od granata podivljalih brđana.

Kao i tumačenje ljepote i sklada, tako se i u prikazu destrukcije Fabijanić često služi metodom komparacije. Potresni su parovi mirnodopskih i poratnih fotografija seljačkih kuća u dubrovačkom poljoprivrednom zaleđu, Konavlima i Čilipima.
Slojevitost inventara stanova svjedoči o tradiciji, razini i kulturi stanovanja koju ovdje ne bismo očekivali: namještaj s odjecima baroka i prošlog stoljeća, oprema različitih doba, lica časnih i radnih ukućana koja nas gledaju s vjenčanih slika na zidu. Na kraju, makar posredno, na starim uokvirenim fotografijama osjeća se prisutnost ljudi koje ne vidimo gotovo nigdje drugdje u Fabijanićevu djelu. Ali prisustvo čovjeka je i bez toga ovdje najintezivnije, jer predmeti djeluju kao da su netom odloženi ili još topli od dodira.

Vjerojatno će se mnogo toga u Dubrovniku obnoviti, ali je pitanje da li će se ikada moći obnoviti ovaj duh kontinuiteta obiteljskog života i stoljetne tradicije običaja ruralnog zaleđa, jednostavnog dostojanstva iz kojeg zrači moralna snaga. Sjećanje i uspomene koje tako intenzivno naviru iz mirnodopskih slika Konavala i Čilipa, jednom razoreni, neće se više nikada moći uspostaviti i vjerojatno su zauvijek uništeni, jer će u obnovi sigurno nadvladati duh moderniteta. Niknut će nova sela i naselja, nalik drugima, bilo kojim drugima. Njihova ranija izvornost, individualitet i neponovljivost ustupit će mjesto konfekciji i beznačajnoj prosječnosti.

Fabijanićeve fotografije su i objektivni zapis o nekadašnjoj ljepoti krajolika, snazi grada, mnogolikosti života sela i okoliša dubrovačkog, a ujedno i njihova valorizacija. Još dugi niz godina, još nekoliko desetljeća ‒ dok obnova ne prekrije destrukciju zaboravom, a novi život ne uhvati dublje korijenje ‒ Fabijanićeve će fotografije biti jedno od najsnažnijih sredstava borbe protiv slabosti ljudskog pamćenja, a za punoću doživljaja o tome što je bila i što je značila visoka razina kulture Dubrovnika i njegova okoliša.

Radovan Ivančević,  Sveučilište u Zagrebu, veljača 1993.

preuzmi RADOVAN IVANČEVIĆ: DUBROVAČKA TRILOGIJA DAMIRA FABIJANIĆA

 

enhr