Snimajući Dubrovnik i okolicu od 1989. D. F. u svibnju 1990. realizirao je ovu (prvu) izložbu s namjerom da obiđe Europu. Od sama početka domaća okolina nije shvaćala ideju predstavljanja Dubrovnika u svijetu, kao najpoznatijega hrvatskog toponima, zaštićene svjetske kulturne baštine (UNESCO), ali ni poslije, kad je ta vrijedna baština stradala u ratu.
Zbog nevjerojatne slučajnosti da je D. F. samo godinu-dvije prije početka rata na dubrovačkom području (1. listopada 1991) detaljno snimio grad i okolicu te je tijekom rata samoinicijativno i s velikom upornošću ponovio iste motive (na isti vizualni i tehnički način),

…

U okolini koja je drastično suočena s odumiranjem bilo kakve (samo)kritičnosti, suvislih kriterija vrednovanja i promoviranja autentičnih vrijednosti, odnosno posljedicama te erozije koja sustavno nagriza sve više područja kulturne produkcije, Damiru Fabijaniću, čini se, nije preostalo drugo nego ući u sredinu stvari. (Iz uvodnog teksta Jasne Galjer)

Knjiga originalnog koncepta i dizajna (korice knjige nalaze se u sredini knjižnog bloka!), složena je od dvanaest samostalnih poglavlja – fotografskih priča – konceptualno,

…

U prvoj seriji hrvatskih izložbi koje su se održale u Lisabonu 1995. održana je i izložba Plodovi zla, autorov izbor od 32 fotografije hrvatske kulturne baštine uništene u ratu u Hrvatskoj 1991/92. (Domovinski rat). Izložba nije imala kataloga i, unatoč autorovim kasnijim višegodišnjim neuspješnim pokušajima, knjiga je realizirana kao suizdavački projekt HDCDR (Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata) i FAB d.o.o. (po konceptu i idejnom riješenju autora) tek punih dvanaest godina nakon nastanka izložbe.

Stojimo na palubi tog svojeg putničkog broda i promatramo galebove kako prate široku bijelu prugu, sunovraćuju se u nju svaki put kad dječak koji stoji na drugoj strani ograde otkine komadić kruha i baci ga u more, stoti put čudimo se kako uspijevaju iz tog uzavrelog lonca u kojem mi vidimo samo pjenu prepoznati svoj obrok. Ljutimo se na brižnu majku kojoj dječakova igra nije po volji i odvodi ga do klupe s koje može samo promatrati. Okrećemo se horizontu, upiremo se u crtu gdje se mirna površina spaja s nebom…. (Senko Karuza, uvodni tekst)

Vrijeme kada su dubrovački plemići i građani podizali u okolici grada ljetnikovce i uređivali vrtove pripada prošlosti…

Zajednički entuzijazam Damira Fabijanića (fotografije) i Nade Grujić (tekst) omogućio je realizaciju ove iznimne knjige kao posvetu budućim naraštajima. Fotografije su snimljene 1994. i 1995. i u to doba ljetnikovci (unatoč ratnim oštećenjima) brojali su svoje posljednje dane spokoja. U to doba analogne fotografije, svi motivi snimljeni su istovremeno na dijapozitivima, kolor i crno-bijelim negativima srednjeg formata, a snimljeni motivi nisu manipulirani u obradi za tisak.

Podrijetlo obitelji Fabijanić potaknulo je D. F. da se osobnom inicijativom uključi u realizaciju ove izuzetno uspješne izložbe ne samo kao fotograf. Izložba je održana u Etnografskom muzeju u Zagrebu 1995. (postav Nenad Fabijanić), a mapa/katalog izložbe nastao je u suradnji s mladim dizajnerima Bruketom&Žinićem. Izložba je doživjela brojna europska gostovanja.

Mapu izložbe (formata 32 x 32 cm) predstavljaju korice s pojedinačnim fotografijama (10 cb-fotografija formata 30 x 30 cm) i katalogom (32 stranice formata 30 x 30 cm),

…